Prikladna, ilitiga pomodna teorija …

Nedavno sam načula, i to već od xy osobe što isto zbori, kako je danas postalo “pomodno” spakirati svoje stvari i – otići. I pritom ne mislim na podstanarstvo dvije zgrade dalje od obiteljske, garsonijeru od kakvih 25 kvadrata što si plaćom “stručno usavršene osobe” jedva priuštiti možeš. Stančić do kojeg, zlu ne trebalo, i dalje dopiru miomirisi majčine kuhinje kada vjetar zapuše u pravom smjeru, već – otići. Trbuhom za kruhom u veliki, bijeli svijet.

Teorija „Petara Pana“ ilitiga o jednoj #predhipster generaciji

Mišljenja sam kako smo mi ljudi čudna bića. Zahtijevamo poštovanje, a rijetko ga kada uistinu zaslužujemo. Na sav glas tažimo priznanje vlastite autonomnosti i samostalnosti, ali čim dođemo u situaciju da svojim djelom ili riječju nekoga ili nešto zajebemo, ne treba nam puno da umjesto preuzimanja odgovornosti za taj čin – svalimo krivnju na nekoga drugoga. Nisam ni ja ništa bolja, da se razumijemo. I ja to činim. Svi to činimo. Ljudski je griješiti. Tko je nedužan, neka baci prvi kamen.  

Je li lako biti žena?

Je li lako biti žena?
Kažem ti, biti žena nije lako!

Kažu: „Budi snažna!“,
„Podrži svog muškarca!“,
„Odgoji muškarca!“,
„Razmišljaj kao muškarac!“

Postoji li cjepivo protiv ljudske gluposti?

Mišljenja sam kako smo mi ljudi specifična bića. U želji da zaštitimo one do kojih nam je stalo spremni smo prevaliti preko brda i dolina, kapitulirati bez ispaljenog metka, „ozlijediti“ po potrebi čak! Zašto? Jer naša ljubav ne poznaje granice, niti će je ikada poznavati s obzirom na to kako sami kreiramo i definiciju ljubavi, i definiciju granica. I nije li naše viđenje ljubavi i žrtvovanja nešto divno, krasno, sjajno, hvalevrijedno? Bome! No, stanite malo! Primjećujem li jedino ja rupu u takvoj logici? Potencijalnu apsurdnost njenu?

Teorija „Lex Humanos“ ilitiga o jednoj umjetnoj inteligenciji …

Mišljenja sam kako smo mi ljudi čudna bića; sposobni smo dotaknuti veličine, a u isti mah – sposobni smo tuđu „veličinu“ razoriti jednim klikom. I to bez grižnje savjesti, bez razmišljanja. Jer na ovome svijetu mjesta grižnjoj savjesti nema, kao ni onome što nam nije po volji. Zato udri brigu na veselje i klikaj dok ne čuješ „big booom“. Klik. Klik. Klik.

“Posrana” teorija ilitiga o danu … i Berlinu.

Jesam li vam već spomenula kako uskoro put putujemo? Kako ćemo uskoro posjetiti Berlin? Da, da, ljudi moji, ima da vidimo “bijelog svijeta”. Da potvrdimo kako je Njemačka obećana zemlja za nas “balkanske siromahe”, da vidimo Reichstag, i Brandenburška vrata, i onaj televizijski toranj, i Angelu Merkel. Merkle? Ne, Angelu Merkel.

„Ljubavna“ teorija ilitiga da sam bar …

Čudna stvorenja smo mi ljudi. Vječno se žalimo kako nemamo ništa, a ono što imamo uzimamo zdravo za gotovo! Ponajviše – vrijeme. Kada je ono u pitanju, poprilično smo optimistični slijepo vjerujući kako vremena  imamo u izobilju. No, onda se dogodi nešto neplanirano zbog čega ostanemo zamrznuti u vremenu i prostoru ponavljajući: „Da sam bar“, „Trebao sam“, „Mogao sam!“.  No, tada je prekasno, tada je naše: „Da sam bar“ tek ofucana fraza. Suvišna. Nepotrebna. 

Teorija pretakanja iz šupljeg u prazno ilitiga o jednom „bogatom“ narodu?

Čudan smo mi narod! Žalimo se kako nemamo, a ponašamo kao da imamo. I usamljena sam kada kažem kako to jadikovanje sve manje ima pokrića s obzirom na to da trošimo gdje god možemo, kad god možemo! Jer razmislite – možda baš zato i nemamo, jer vječno trošimo kao da imamo? S obzirom na taj absurdities, tada kukati možemo jedino – o našoj gluposti. Nije li tako? A možda u tom grmu i leži zec; kukamo što nemamo, međutim nikako da osvijetlimo kako uz minus na tekućem računu – nedostaje i par dasaka u glavi? Ne znam. Možda?

“Rupi Kaur” teorija ilitiga od mene tebi…

kada si zadnji put učinila nešto po prvi put, željela bih znati.
kada si se odvažila na nešto novo?
odvažila živjeti?
jesi li se usudila u zadnje vrijeme, uopće, izaći iz svoje komfor zone?
živjela bez „kada“ i „ali!“?

Teorija potrošnje ilitiga o onima što troše i kada nemaju, jer imaju, a možda i nemaju

Čudan smo mi narod! Vječno se žalimo kako nemamo, a ponašamo kao da imamo. I to puno! Ipak, više nisam sigurna imamo li mi to ili nemamo kada iz Porezne uprave javiše kako – imamo. Kažu naši Poreznici kako smo u prosincu uspjeli potrošiti – 12 milijardi kuna. Na 4 milijuna stanovnika. Ajde, ako ništa drugo barem smo u nečemu složni! Trošimo i kad imamo, i kad nemamo! Možda baš zato i nemamo, jer vječno trošimo kao da imamo? No, sada imamo nešto – imamo 12 milijardi razloga da prestanemo srati kako nemamo! I nema veze što onima u Vladi na naše „ne-imanje“ zaigraše malo brže srca, jer će nama kada računi dođu na naplatu ta ista srca – otkazati. A tko će onda platiti? Ne znam.

Teorija „Ja ću miješati!“ ilitiga o onima što bi pomogli, ali baš i ne bi …

Dugo sam razmišljala kako imenovati logiku onih što bi „rado pomogli, a prstom ne bi mrdnuli“, onih što samoinicijativno nude pomoć svoju, paralelno se nadajući kako će njihova „velikodušna ponuda“ biti odbijena. Promatrajući the supruga u još jednom “Pomogao bih ti, ali mi se baš i ne da” (pred)blagdanskom momentu, došla sam do zaključila kako je najbolji opis te logike – “Ja ću miješati”. I tako nastade teorija „Ja ću miješati“ ilitiga priča o onima što bi pomogli, ali baš i ne bi!